Bitka na Sutjesci ulazi u mračnije anale hrvatske povijesti u kojoj je hrvatska mladost izginula da bi maršal kasnije mogao poput faraona vladati iz svoje vile na Brijunima i putovati svijetom za državni novac

Nevjerojatan medijski prostor posvetio je današnji Večernji list nedavnom događaju u Bilicama, malom mjestu pokraj Šibenika, kada je otvoren mol sa 60 vezova koji je nazvan po ministru NDH Mili Budaku. Odmah se u Bilice uputila elitna medijska postrojba spomenutog dnevnika i donijela reportažu koja je trebala sugerirati kako su cijele Bilice praktički u transu, u kolektivnoj žalosti zbog imenovanja spomenutog mola po Budaku.

Ideja vodilja cijele reportaže trebala je biti kako je tužno da se Hrvati i 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata dijele na "ustaše i partizane". Međutim, čim je čitatelj malo dublje zakoračio u šumu ove dalmatinske reportaže, na svakom koraku ga je dočekao komunističko-partizanski agitprop u kojem su pljuštale izjave nepotpisanih mještana.  

"Ma 'ko je iz Bilica otiša' u ustaše? Nitko! Mi smo otkada je svita bili partizansko misto", poručuje jedan nepotpisani stanovnik Bilica.  

"U nas je izginulo boraca ka' nigdi u Jugoslaviji, a tako malo misto", govori nepotisani.

Jedino se potpisao predsjednik Antifašista Šibensko-kninske županije Zoran Restović koji je štovano čitateljstvo podsjetio na "slavnu" bitku na Sutjesci u kojoj je poginuo 51 partizan s područja Šibenika i to, kaže taj antifašist, pod zvijezdom petokrakom koju načelnik općine Josip Ćaleta navodno ne štuje dovoljno.

Naravno, zapljuštale su u reportaži i izjave tipa kako je pitanje partizanskog antifašizma gotovo pa glavno pitanje hrvatske države i njene budućnosti.

Točno je kad Restović kaže da ja sredinom 1943. na područje Sutjeske u operacija Schwarz, koju su partizanske vlasti kasnije nazvale Petom neprijateljskom ofenzivom, poginulo puno partizana iz Hrvatske, naročito iz Šibenika.

Ipak, bilo bi bolje reći kako je ta bitka bila najveća klaonica hrvatske dalmatinske mladosti u gudurama jugoistočne Bosne. Najveća tragedija te bitke sastojala se u tome što je ona bila kriminalno vođena. A kriminalno ju je vodio "vrhovni komandant" Josip Broz Tito koji je u toj prvoj većoj vojnoj operaciji, u kojoj je zapovijedao, pokazao kako nije dorastao zadatku. Pedesetak godina kasnije to će priznati i Koča Popović, maršalov suborac na Sutjesci, u razgovoru za jedan beogradski list. 

Kasnije će se ta maršalova nesposobnost još više pokazati tijekom operacije Rösselsprung (Konjićev skok), koja je u jugoslavenskoj historiografiji prozvana Desant na Drvar, tijekom koje je vrhovnik doživio živčani slom pa se obukao u svoju lijepu maršalsku uniformu kako bi se predao Nijemcima. Istodobno, njegova ljubavnica i sekretarica Davorjanka Paunović bacala se i vrištala po podu. Maršalov obraz tada je spasio je jedan niže rangirani oficir pri Glavnom štabu tzv. NOVJ pa ga je nasilu morao izvući iz spilje i evakuirati do savezničkog zrakoplova koji ga je netom kasnije prebacio u talijanski Bari da zavida rane. Ovaj slučaj je, inače, opisao Dobrica Ćosić u svojim memoarima, a prema svjedočenju Aleksandra Rankovića koji je u vrijeme desanta s Titom bio u spilji.

Da ne duljimo, u tzv. Petoj neprijateljskoj ofenzivi izginulo je mnoštvo dalmatinskih partizana zbog nestručnosti "vrhovnog komandanta", a cijelu situaciju izvukao je Koča Popović, inače neusporedivo bolji vojni strateg od Tita.

Cijela partizanska borba - i to sve do prve ozbiljnije sovjetske vojne pomoći u jesen 1944. - svodila se na 'bježaniju' u kojoj su izginule tisuće partizana kako bi se spasio "glavni štab". Tako je bilo i na Sutjesci.

Zato bitka na Sutjesci ulazi u mračnije anale hrvatske povijesti u kojoj je hrvatska mladost izginula da bi maršal kasnije poput faraona mogao vladati iz svoje vile na Brijunima i putovati svijetom za državni novac.

Pokoj svim poginulima, žrtva je žrtva, ali tu bitku svatko tko je iole pametan ne može u 21. stoljeću uzdizati na pijedestal i predstavljati je gotovo pa temeljem današnje hrvatske države.