Navodna odluka Europske rukometne federacije (EHF) da reagira zbog puštanja pjesme „Ako ne znaš šta je bilo“ na rukometnoj utakmici izazvala je burne reakcije dijela javnosti. Prema službenom objašnjenju, pojedini gledatelji su se navodno žalili. No mnogi u to ne vjeruju. U javnosti se sve glasnije tvrdi da je riječ o pritiscima aktivističkih skupina iz Hrvatske poput "antife" koje se već godinama nameću kao arbitri „prihvatljivog“ u javnom prostoru.

Poseban apsurd, kako ističu kritičari, leži u činjenici da se dio tih udruga financira javnim novcem, novcem poreznih obveznika među kojima su i oni koji bez ikakvih zlih namjera pjevaju domoljubne pjesme. To otvara pitanje: tko doista ima pravo odlučivati što je prihvatljivo, a što nije?

EHF navodno poručuje da sporne pjesme ne odražavaju vrijednosti rukometnog prvenstva. No javnost s pravom pita, koje su to vrijednosti? One koje se godinama, pod krinkom sporta i tolerancije, nameću bez šire društvene rasprave? Promicanje određenih svjetonazora, relativizacija bioloških i društvenih razlika, pa čak i provokacije koje su mnogi doživjeli kao vrijeđanje vjerskih osjećaja, poput pojedinih segmenata otvaranja Olimpijskih igara u Parizu?

Ako je sport prostor univerzalnosti, zajedništva i slobode, zašto se selektivno ograničava glazba koja velikom dijelu navijača predstavlja identitet, emociju i zajedništvo, bez ikakva poziva na mržnju ili nasilje?

Dodatnu sumnju u cijelu priču unosi činjenica da ne postoji nikakva jasna, službena i javno dostupna odluka EHF-a, niti priopćenje koje bi nedvosmisleno potvrdilo da je do intervencije doista došlo, a kamoli iz kojih razloga. Sve se temelji na pisanju jednog švedskog portala, čiji su navodi potom bez ikakve ozbiljnije provjere masovno i s očitim oduševljenjem preneseni od strane gotovo svih lijevo orijentiranih portala u Hrvatskoj. Nitko od njih, međutim, nije ponudio izravni dokaz, službeni dokument ili izjavu nadležnih tijela, već se informacija prenosila kao gotova činjenica.

U takvom medijskom lancu preuzimanja, u kojem se pretpostavke i anonimni izvori pretvaraju u „istinu“, s pravom se postavlja pitanje koliko je uopće toga točno, a koliko je riječ o konstrukciji koja odgovara određenom ideološkom narativu.