Kada je HDZ na čelu s Ivom Sanaderom pobijedio na parlamentarnim izborima u studenom 2003. godine, mnogi su u Hrvatskoj odahnuli. Upravo je bila završila jedna mučna politička era koju su mahom odredili drugorazredni političari kojima je četverogodišnji mandat poslužio kako bi izliječili vlastite političke frustracije iz vremena Tuđmanove administracije. Uglavnom, umjesto da poprave ono što u Hrvatskoj krajem devedesetih nije dobro funkcioniralo, oni su se uglavnom posvetili ideološkom prekrajanju društva i borbi s vlastitim političkim kompleksima.   

Kada je došao Sanader, postojalo je uvjerenje kako će se hrvatski vlak vratiti na kolosijek na kojem jedna suverena država, koja drži do sebe, treba biti. Međutim, brzo je uslijedilo razočaranje. Kako bi sačuvao, odnosno kupio mir u političkoj kući, Sanader je sklopio politički savez sa SDSS-om, nekakvom novom političkom strankom hrvatskih Srba koji su navodno lojalni hrvatskoj državi. Ime stranke je bilo vrlo znakovito i upozoravajuće pa je i onima manje politički obrazovanima bilo jasno da s tom strankom treba biti oprezan. SDSS je tada vodio nekadašnji ministar bez portfelja tzv. SAO Krajine, paradržave koja je ratovala protiv Hrvatske, Vojislav Stanimirović, psihijatar po struci, koji će se kasnije još dugo zadržati u vrhu hrvatske politike.

Sanaderov poučak

Isto tako, novi Sanader, za razliku od onog starog opozicijskog Sanadera, napravo je kopernikanski obrat i u odnosu prema Haškom sudu. Od ljutog protivnika suradnje s tom međunarodnom pravosudnom institucijom, postao je, čudom nekim, veliki zagovaratelj prohaške politike da je glavna haška tužiteljica Carla del Ponte za njega bila jedna umjerena i fina gospođa.   

Nesagledivu je štetu tada napravio Sanader i Hrvatskoj i vlastitoj stranci. Malo pomalo HDZ  je gubio povjerenje svojih tradicionalnih birača koji su u Sanaderu, a onda i u ostalim HDZ-ovcima, vidjeli pohlepne i nečasne političare kojima je samo stalo do vlasti i vladanja. Dugo je trebalo HDZ-u da kako tako povrati povjerenje svoje biračke baze.

Karamarkov HDZ

Činilo se kako Tomislav Karamarko konačno vraća stranku onim izvornim političkim načelima koje je postavio sam Franjo Tuđman. Međutim, ovih dana, u jeku najveće političke krize vlasti u modernoj Hrvatskoj, došla je do izražaja nevjerojatna vijest koja bi ponovno mogla zatresti same temelje HDZ-a i povjerenja birača u tu stranku. Naime, u želji da stvori novu vlast na čelu sa sadašnjim ministrom financija Zdravkom Marićem, HDZ navodno u svoju osovinu zove i SDSS Milorada Pupovca.

Nije dugo trebalo čekati na reakcije nekih saborskih zastupnika Domoljubne koalicije. HSP Ante Starčević je jasno i nedvosmisleno dao do znanja kako ne postoji ni najmanja šansa da će njegovi zastupnici dignuti ruku za vladu u kojoj bi participirao SDSS. I neki drugi članovi spomenute koalicije uputili su sličnu poruku.

Ipak, iz izvora bliskog HDZ-u doznajemo kako u toj stranci nisu razmišljali o SDSS-u kao o mogućem koalicijskom partneru, nego da je riječ o čistom spinu. "Niti bi HDZ htio Pupovca, niti bi on htio HDZ", kaže nam naš izvor. U svakom slučaju treba puhati i na hladno kad su u pitanju odnosi između HDZ-a i SDSS-a. Nikada ne treba zaboraviti misao slavne Margaret Thatcher koja je sjajno definirala svu promašenost trulih kompromisa:

"Ja sam političar uvjerenja, a ne konsenzusa. Konsenzus je proces u kojem se odbacuju uvjerenja, principi i temeljne vrijednosti da bi se postiglo nešto što nitko ne spori i u što nitko ne vjeruje".

Nadamo se kako HDZ neće po drugi put ponoviti istu grešku jer treću priliku od svojih birača neće više dobiti.

Ćorić: Do kraja ćemo braniti Hasanbegovića, SDSS ne može u Vladu!

Može li predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko politički preživjeti sadašnju krizu?