Zagreb se guši u vlastitom otpadu i to više nije problem estetike, nego potpuni slom sustava. Pretrpani kontejneri, razbacane vreće i smrad koji se širi kvartovima postali su svakodnevica. A gradska vlast, predvođena Tomislavom Tomaševićem i dalje nudi planove koji zvuče kao prazna obećanja.

Danas će se raspravljati o Planu gospodarenja otpadom do 2029., ali realnost na terenu već danas pokazuje, sustav ne funkcionira. Uvođenje novih pravila bez osnovne infrastrukture pretvorilo se u improvizaciju. Nema kompostana, nema sortirnica, nema funkcionalnog centra za obradu otpada. Rezultat? Smeće se gomila, a grad tone.

Plave vrećice, koje su trebale donijeti red, zasad su tek simbol neuspjelog eksperimenta. Bez jasnih rezultata i konkretnih pomaka, postavlja se pitanje, je li itko uopće analizirao učinak ili se samo gura dalje po inerciji?

Tomašević sada najavljuje podzemne i polupodzemne spremnike kao spas. No to nije rješenje, nego kozmetika. Zakopavanje problema ne znači njegovo rješavanje. Bez cjelovitog sustava, bez stvarne infrastrukture i bez ozbiljne strategije, Zagreb ostaje zatrpan, doslovno.

Ovo više nije pitanje planova, nego odgovornosti. I dok se na papiru crtaju vizije do 2029., građani danas žive u gradu koji se raspada pod vlastitim otpadom.