U hrvatskom javnom prostoru već godinama vlada paradoks koji je teško ignorirati. S jedne strane, rasprava o događajima starima osamdeset godina, vremenski udaljenima, s malim brojem živih sudionika, s poviješću koja je desetljećima bila interpretirana kroz razne ideološke filtere, smatra se gotovo svetogrđem. Postavljati pitanja, propitivati ili drugačije tumačiti te događaje često se etiketira kao revizionizam, ekstremizam ili čak opasna namjera.

S druge strane, potpuno je prihvatljivo i sve češće, relativizirati, reinterpretirati ili otvoreno negirati događaje i postrojbe iz Domovinskog rata, stare samo tridesetak godina. Riječ je o razdoblju kojeg se velika većina građana Hrvatske osobno sjeća: bili su sudionici, svjedoci ili barem djeca koja su odrastala uz sirene, skloništa i neizvjesnost. No usprkos tome, sve se češće pojavljuju glasovi koji tvrde da “nije bilo tako”, da su “neki drugi bili većina”, a da su stvarni branitelji, oni koji su doista nosili obranu zemlje, zapravo tek manjina ili marginalna skupina.

Nameće se pitanje: kako je moguće da je povijest koju pamte živući ljudi podložnija negiranju od one o kojoj svjedoči tek rijetki preživjeli?

Stvaranje “novih većina” i medijsko oblikovanje stvarnosti

U takvom ozračju javnosti se sve češće nude likovi koji su u vrijeme Domovinskog rata bili dio struktura koje su djelovale protiv Hrvatske, nekadašnji oficiri JNA, pripadnici milicije ili politički aktivni pojedinci iz tadašnjeg lijevog spektra-a koji danas sebe predstavljaju kao “glas većine” ili čak “istinske branitelje”. Njihove izjave redovito nalaze mjesto u medijima, često bez kritičkog odmaka ili provjere.

Istovremeno, stvarni branitelji i postrojbe koje su iznijele najveći teret rata nerijetko se proglašavaju “radikalnim manjinskim skupinama” ili se o njima govori s podcjenjivanjem, kao da su nebitni ili nerealni u svojim tvrdnjama.

Ovaj fenomen ne bi bio toliko snažan da dio hrvatskih medija nije otvoreno naklonjen projugoslavenskoj ili postjugoslavenskoj interpretaciji povijesti. U takvom medijskom okruženju pojedinci s marginalnim ratnim ili političkim ulogama odjednom dobivaju status autoriteta, dok se autentična svjedočanstva tisuća ljudi ignoriraju, umanjuju ili izvrću.

Što se time želi postići?

Postavlja se logično pitanje: zašto se javnom prostoru nameće ideja koja je u suprotnosti s kolektivnim iskustvom hrvatskog naroda?

Nekoliko je mogućih razloga:

Ideološki interes: Postoji skupina kojoj bi odgovaralo “omekšavanje” narativa o Domovinskom ratu kako bi se uklonila jasna crta između agresora i branitelja.

Politička kontrola: Povijest je moćno oružje. Onaj tko kontrolira tumačenje prošlosti, ima veći utjecaj na politiku sadašnjosti.

Medijski monopol: Kada je većina velikih medija svjetonazorski homogena, glasovi koji im se uklapaju dobivaju prostor, dok drugi ostaju potisnuti.

Stvaranje konfuzije: Ako se stvori dojam da je sve relativno, da su “svi bili isti” i da “nitko zapravo ne zna što se dogodilo”, lakše je manipulirati kolektivnim sjećanjem.

Pravo na propitivanje mora vrijediti za sve

Sasvim je legitimno raspravljati o povijesnim temama i onima starima osamdeset godina i onima starima trideset. Ali ne može biti legitimno da je jedno zabranjeno, a drugo poželjno.

Ako je dopušteno dovoditi u pitanje događaje iz Domovinskog rata, onda mora biti dopušteno i propitivati događaje iz Drugog svjetskog rata. Ako se jedno smatra revizionizmom, onda se i drugo mora tako nazivati.

Hrvati nisu zaboravili što se dogodilo devedesetih i teško je uvjeriti ljude da nisu vidjeli ono što su vlastitim očima gledali. Narod koji ima živo sjećanje ne može se lako uvjeriti da ludilo izmišljaju oni koji su ga preživjeli.

Pitanje je: tko je ovdje lud, oni koji pamte, ili oni koji žele da zaboravimo?