Svaka ona hrvatska budala koja je uljuljana u osjećaj lažne sigurnosti kad slijepo vjeruje NATO savezu, trebala bi pročitati memoare Milana Stojadinovića čije izvatke prvi objavljujemo u Hrvatskoj

Hrvatska je još u ožujku 2009. godine pristupila Sjevernoatlantskom savezu,  najsnažnijem vojno-političkom savezu  na svijetu.  Misao je koju stalno ponavljamo da je Hrvatska time dugoročno riješila pitanje svoje međunarodne sigurnosti. Naime, članak 5 Sjevernoatlantskog ugovora koji je potpisan u Washingtonu u travnju 1949. govori sljedeće:  

"Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile…"

Ipak, povijest nas uči kako su se vojni sporazumi u prošlosti tumačili proizvoljno i rastezali poput žvakače gume. Uvijek na štetu malih i slabijih.   

Ako se vratimo u ne tako davnu povijest, na početak 20. stoljeća, u vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata, vidjet ćemo kako su i tada postojali međunarodni vojni ugovori koji su obvezivali članice na međusobnu vojnu pomoć u slučaju napada na bilo koju od njih.  

Po prvi puta u Hrvatskoj donosimo izvadak iz memoara "Ni rat ni pakt" Milana Stojadinovića, predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije od 1935. do 1939. koje je napisao u Argentini, a objavljeni su 1963., dvije godine nakon njegove smrti u emigraciji.

Stojadinović kao mladi zaposlenik Ministarstva financija Kraljevine Srbije bio je aktivni svjedok zbivanja u Prvom svjetskom ratu. U jednom svom poglavlju u memoarima sjajno je objasnio svu relativnost međunarodnih odnosa pa i međunarodnih vojnih sporazuma i savezničkih ugovora.

Naime, u listopadu 2015. spremala se na Srbiju velika njemačka vojna ofenziva sa sjevera. Srbi su znali da se i unatoč pobjedama nad austrougarskom vojskom godinu dana ranije, neće moći oduprijeti moćnom njemačkom stroju. Zato se srbijanski državni i vojni vrh nakon prvih obavještajnih podataka da se sprema njemačka ofenziva, premjestio iz Beograda u Niš i Kragujevac. Naime, Srbi su napravili taktičku odstupnicu jer su dobili snažnu garanciju od Velike Britanije i Francuske da će im vojno pomoći u toj njemačkoj ofenzivi. U tom kontekstu, francusko-britanske trupe bile su se 5. listopada iste godine i iskrcale u grčkom Solunu. Srbi su već počeli slaviti pa su Niš okitili, prema pisanju Stojadinovića, tisućama britanskih i francuskih zastava.

"Međutim dani prolaze…Vrhovna komanda javlja (6. listopada) da počinje velika neprijateljska ofenziva sa sjevera, a Francuza još nema! Nama je u Ministarstvu financija naređeno da se spremimo i krenemo na put. Pravac: željezničkom prugom Kruševac - Trstenik - Kraljevo te tu čekati nova naređenja", opisuje tadašnje događaje Stojadinović.

"Već počeše prve jesenske kiše. One su nemilosrdno smočile po ulicama napravljene slavoluke i zastave. Crveno - plavo - bijele zastavice  ispomiješale su se s uličnim blatom… Nitko, međutim, nije imao hrabrosti izdati zapovijed da se te zastave podignu jer nitko više nije vjerovao u dolazak Francuza. Nije se tražilo ni da skinemo te zastave i pokupimo ih jer bi to značilo priznanje laži i obmane u kojoj smo bili uspavljivani posljednjih dana", piše u svojim memoarima Stojadinović. Francuzi naravno nikad nisu stigli…

"Ta slika pokidanih i palih zastava u očekivanju tuđe pomoći koja nikad nije došla, ostala mi je duboko urezana u duši cijelog života i bila jedna nezaboravljiva opomena da se u tuđu pomoć ne treba uzdati. Kad zagrme topovi, svatko prvo misli na svoje interese", pisao je Stojadinović.

Kakva opomena svim narodima u budućnosti kad je u pitanju slijepa vjera u savezništva!