Ta jedinstvena ljetna noć zauvijek će biti urezana u sjećanje svakog hrvatskog srca koje je prisustvovalo ili pratilo izdaleka. Dana 5. srpnja 2025. Hipodrom u Zagrebu pretvorio se u okupljanje ljubavi, vjere i nepokolebljivog domoljublja. Više od pola milijuna srca stopilo se u jedno uz ritam himničke glazbe Marka Perkovića Thompsona, koja odjekuje porukom našega naroda kroz pola milijuna glasova, pripovijedajući priče naših predaka i šireći nadu za našu djecu.

Nije to bio samo koncert. Bilo je to hodočašće Hrvata iz cijeloga svijeta, snažan odjek iz pukotina povijesti, proglašavajući: „Ovdje smo. Vjerujemo. Volimo.“ Obitelji su stajale jedna uz drugu, od male djece i tinejdžera do starijih i svih između, držeći se za ruke, pjevajući pjesme nade, ponosa i mira, utjelovljujući domoljublje kroz strastveni izraz ljubavi prema našoj prelijepoj domovini, poput pulsa kroz naše vene koji utjelovljuje sam život.

Ali mjesecima kasnije, 24. listopada 2025., ta sveta noć bila je izdana, ne od onih koji su proživjeli svjetski rekordno okupljanje otvorena srca, nego od glasa koji nije prisustvovao; glasa koji treba voditi i štititi, a umjesto toga donio je samo širenje straha i negativnosti, što se lako može protumačiti kao agenda sabotiranja onoga što je obećavalo biti najveća noć u povijesti njegova grada. Od samog početka njegova je negativnost bacala sjenu na događaj. No, u potpunoj suprotnosti s njegovim nagađanjima, događaj je protekao bez incidenata i ta će se noć sada zauvijek pamtiti kao najveća u povijesti grada.

U potpunom očaju Tomašević nije uspio pronaći ni iglu u plastu sijena jer je jednostavno nije ni bilo, pa je, zajedno sa svojim istomišljenicima, odlučio dirnuti u sveto: napao je sveti pozdrav i nastojao ga svojim pogrešnim označavanjem prikazati uvredljivim.

Time se svjetlo usmjerava na čovjeka koji zaudara dvostrukim mjerilima, čovjeka koji slavi uz one koji nose simbole komunističke Jugoslavije, simbole poput crvene zvijezde, koji su još prije samo nekoliko desetljeća krasili odore totalitarnog režima koji je bez zadrške ubijao Hrvate i bombardirao Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika, uključujući crkve i povijesne spomenike, simbol koji je kroz svoju povijest progonio hrvatski narod.

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, hladnim i razdornim riječima, pokušao je prikriti svoje licemjerje navodnom željom da zaustavi ono što je želio prodati kao nezakonit i mrzilački pozdrav. Time je bacio tamnu sjenu na sjećanje na slavlje. Njegova odbojna objava nastojala je okaljati pravi duh hipodromskog spektakla, tumačeći mirno, radosno okupljanje kao prijetnju i osuđujući Thompsonove obožavatelje te šaljući upozorenje Thompsonovu menadžmentu.

Tomašević je naveo da ne može zabraniti sljedeći zagrebački koncert 27. prosinca 2025., koji će se održati u dvorani Arena, jer je ugovoren prije hipodromskog događaja 5. srpnja, ali je izjavio da će zabraniti sve buduće Thompsonove koncerte u Zagrebu, uključujući mogući nastup 28. prosinca, ako se na koncertu 27. prosinca taj, kako ga on naziva, nezakoniti „pozdrav“ bude koristio od strane Thompsona ili njegovih obožavatelja, dobro znajući da je taj „pozdrav“ sastavni dio svakog Thompsonova nastupa. Suprotno gradonačelnikovim tvrdnjama, pravosuđe je proglasilo da je uporaba pozdrava u Thompsonovim pjesmama zakonita, a pozdrav se nalazi i na obilježju HOS-a (Hrvatske obrambene snage), koje su branile Hrvatsku tijekom Domovinskog rata.

Svakom obožavatelju koji ovo čita, svakom Hrvatu koji je te noći osjetio plamen domoljublja, znajte: niste sami. Ne griješite. Vaša ljubav prema Hrvatskoj, vaša vjera, vaša strast i vaša nada snažne su istine koje riječi podjela ne mogu utišati. Vi ste otkucaj srca naše nacije.

Gradonačelnik Tomašević ranije je izjavio da se koncerti ovakvih razmjera više nikada neće dogoditi dok je on na dužnosti. Ali tko je on da odlučuje protiv volje našega naroda? Tko je on da jednoj generaciji uskrati pravo okupljati se, slaviti i voljeti svoju domovinu otvoreno i ponosno?

Hipodrom je bio živ pjesmama mira i molitvama usklađenima u nepokolebljivom domoljubnom jedinstvu; lica su sjajila nefiltriranom radošću i emocijama. Bilo je to okupljanje duša povezanih nečim većim od politike: ljubavlju koja nadilazi sukobe, vjerom koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost te nadom koja nadmašuje i najtamnije oblake. Tomaševićevi pokušaji da nad pozdrav, koji tek izražava odanost vlastitoj domovini, navuče tamne oblake osuđeni su na propast. Unatoč njegovim pokušajima da priguši taj pozdrav, on sjaji snažnije nego ikada,  i nastavit će sjati.

Vidimo vas, Thompsonovi obožavatelji, mlade i stare, iz grada i sa sela, iz cijele Hrvatske i svih krajeva svijeta. Čujemo vas kako pjevate i skandirate nepokolebljivim duhom. Zajedno stojimo u obrani našeg prava da zagrlimo svoju kulturu i njegujemo svoju vjeru bez straha i srama.

Gradonačelniku Tomaševiću i svima koji nas žele podijeliti, onima koji očajnički nastoje posramiti nas, onima koji pokušavaju okaljati naše ime u očima svijeta: znajte da se duh Hrvatske ne može zatočiti niti utišati. On je živio u svakom akordu odsviranom na tom koncertu, u svakoj zastavi koja je podignuta, u svakoj molitvi šaptanoj pod zvijezdama te noći, u svakoj pjesmi koja je otpjevana, i nastavit će živjeti vječno.

Sram vas bilo, Tomaševiću, vodstvo nije umijeće premlaćivanja naroda preventivnim zabranama; ono je disciplina nepristranog upravljanja, dok pjesme koje nikada ne biste slušali ili pjevali sami odjekuju sve glasnije gradom kojem služite.

Ovo nije samo pitanje jednog koncerta. Riječ je o našem identitetu, našem dostojanstvu i našoj odlučnosti da ostanemo ujedinjeni i očuvamo svoj identitet. Iako smo brojčano mali narod, narod smo koji se ne može poraziti, narod koji će se vječno dizati iz pepela. Volimo svoju domovinu (kao što svatko voli svoju) i poštujemo druge narode. Iako će put pred nama možda biti pun izazova od strane onih koji mrze ono za što se zalažemo, zapamtite, snažniji smo od mržnje onih koji nas žele utišati; zauvijek ćemo biti postojani i nepokolebljivi kao vjera koja nas vodi. Zauvijek ćemo biti ono za što taj „pozdrav“ stoji. Zauvijek ćemo biti „Za Dom Spremni“.

Piše: Steve (Stipe) Ravić

The Patriotic Spirit Will Never Be Silenced: Mayor Tomašević’s Attacks Are an Attack on Our Homeland and Our Dignity as a Nation

By Steve Ravić

That once-in-a-lifetime summer night will forever be etched in the memory of every Croatian soul that attended or followed from afar. On July 5, 2025, the Hipodrom in Zagreb was transformed into a gathering of love, faith, and unshakable patriotism. Over half a million hearts merged as one to the beat of Marko Perković Thompson’s anthemic music that echoes the message of our people through half a million voices, telling the stories of our ancestors and spreading hope for our children.

It was not just a concert. It was a pilgrimage of Croatians from all over the world roaring back from the fractures of history, proclaiming, “We are here. We believe. We embrace. We love.” Families stood side by side—from young children and teens to elders and everyone in between—holding hands, singing anthems of hope, pride, and peace, embodying “domoljublje” (patriotism) through a passionate expression of love for our beautiful homeland, like the pulse through our veins that embodies life itself.

But months later, on October 24, 2025, that sacred night was betrayed—not by those who lived the world-record gathering with open hearts, but by a voice that did not attend, a voice that is meant to lead and protect, but was rather a voice that brought nothing but fear-mongering and negativity in what could easily be interpreted as an agenda to sabotage what promised to be the biggest night in his city’s history. From the onset, his negativity was casting a shadow over the event. But in complete contrast to his conjecture, the event proceeded without incident and the night will now forever be remembered as the biggest in the city’s history. 

In complete desperation, Tomašević could not even find that needle in a haystack because it simply wasn’t there, so he, along with his cohorts, decided to touch on sacred ground, attacking a sacred salute and wanting to portray it as offensive with his mislabelling.

This shines the spotlight on a man who reeks of double standards, a man who celebrates alongside those wearing the symbols of communist Yugoslavia—symbols like the red star—which, only as recently as a few decades earlier, adorned the uniforms of the totalitarian regime that murdered Croatians and bombarded Croatia without reservation from Vukovar to Dubrovnik, including churches and historic monuments—a symbol that, throughout its history, persecuted the Croatian people.

Zagreb’s Mayor Tomislav Tomašević, with words cold and divisive, tried to disguise his hypocrisy as wanting to stop what he wanted to sell as being an illegal and hateful salute. This cast a dark shadow over the memory of the celebrations. His detestable announcement sought to taint the true spirit of the Hipodrom show, interpreting the peaceful, joyous gathering as threatening and condemning Thompson’s fans and sending a warning to Thompson’s management.

Tomašević advised that he could not ban the next Zagreb show on December 27, 2025, to be held at the Arena stadium because it was contracted prior to the Hipodrom event on July 5, but he declared that he would ban any future Thompson concerts in Zagreb, including a possible show on December 28th, if what he calls the illegal “salute” is used at the concert by Thompson or his fans on the 27th of December knowing full well that the “salute” is a staple at any Thompson show. Contrary to the Mayor’s statements, the judiciary has proclaimed the use of the salute in Thompson’s songs to be legal, and the salute is also on the emblem of HOS (Croatian Defence Forces), which defended Croatia during the homeland war for independence.

To every fan reading this, to every Croatian who felt the burning flame of patriotism that night — know this: You are not alone. You are not wrong. Your love for Croatia, your faith, your passion, and your hope are powerful truths no words of division can silence. You are the heartbeat of our nation.

Mayor Tomašević previously stated that concerts of this scale would never happen again under his watch. But who is he to decide against the will of our people? Who is he to deny a generation the right to gather, to celebrate, and to love their homeland openly and proudly?

The Hipodrom was alive with songs of peace and prayers harmonised in unwavering patriotic unity; faces shone with unfiltered joy and emotion. It was a gathering of souls bound by something greater than politics: a love that rises above conflict, a faith that binds past, present, and future, and a hope that outshines even the darkest clouds. Tomašević’s attempt to cast his dark clouds upon a salute that merely expresses a dedication to one’s own homeland is doomed to fail. Despite his attempts to dim that light, it continues to shine stronger than ever and will continue to do so.

We see you, Thompson fans—young and old, from city to countryside, from all over Croatia to all corners of the world. We hear you singing and chanting with unwavering spirit. We stand united in defending our right to embrace our culture and cherish our faith without fear or shame.

To Mayor Tomašević and those who seek to divide us, those who are desperate to bring shame upon us, those attempting to tarnish our name in the eyes of the world: Know that the spirit of Croatia cannot be caged or silenced. It lived in every chord played at that concert, in every flag that was raised, in every prayer that was whispered under the stars that night, in every song that was sung and it will continue to live on eternally.

Shame on you Tomašević—Leadership is not the art of bludgeoning the people with pre-emptive bans; it is the discipline of governing impartially while the songs you would never listen to or sing yourself amplify in the city you serve.

This is not just about a concert. It’s about our identity, our dignity, and our determination to stand united and preserve our identity. Although we are a nation small in numbers, we are a nation that cannot be defeated—a nation that will eternally rise through the ashes. We love our nation (like any other person loves theirs), and we respect the nations of others. Although the road ahead may be fraught with challenges by those who hate what we stand for, remember—we are stronger than the hate of those who want to silence us; we will forever be resilient and unwavering as the faith that guides us. We will forever be what that “salute” stands for. We will forever be “Za Dom Spremni” (For the Homeland, Ready).