Dok se domaća glazbena industrija ponovno okuplja na dodjeli Porina, izostanak imena Marka Perkovića Thompsona među nominiranima ne može se nazvati drugačije nego, sramotom. I to ne malom, nego sustavnom i očitom.

Riječ je o izvođaču koji je postavio standarde koje domaća scena godinama nije vidjela. Koncerti rasprodani u rekordnom roku, dvorane ispunjene do posljednjeg mjesta dva dana zaredom, publika koja dolazi iz svih krajeva – i to bez ikakvih popusta, bez “besplatnih ulaznica”, bez umjetnog pumpanja brojki. Govorimo o stvarnom interesu publike, o tržišnom uspjehu koji se ne može lažirati. I upravo takav izvođač, nema nijednu nominaciju.

Diskografska kuća Croatia Records predložila je Thompsona u čak osam kategorija za album Hodočasnik. No Povjerenstvo nije uvrstilo,  ništa. Nula. To nije previd. To je poruka.

Teško je ne primijetiti očiti obrazac: kada se ignorira netko tko puni dvorane i ruši rekorde, a istovremeno se nagrađuju projekti koji jedva okupe publiku i uz besplatne karte, onda problem više nije glazbeni, nego ideološki. Ovdje se ne vrednuje uspjeh, nego podobnost. Ne sluša se publika, nego krugovi moći.

Zato ni ne čudi sve glasnije nezadovoljstvo među publikom. Ljudi vide. Ljudi razumiju. I zato svojim izborima jasno pokazuju kome vjeruju, kupuju karte za Thompsonove koncerte, dolaze na koncerte i stvaraju atmosferu kakvu “nagrađivani” izvođači često mogu samo sanjati.

U tom kontekstu, izjava i nezadovoljstvo menadžera Bubala u javnom statusu da Thompson nije nominiran, više govori o stanju u industriji nego o samom izvođaču. Ako je nečiji uspjeh problem, onda problem nije u uspješnom izvođaču, nego u kriterijima onih koji odlučuju.

Ono što dodatno bode oči jest činjenica da se ovakvim potezima zapravo podcjenjuje publika. Kao da se želi poručiti da ono što ljudi slušaju, vole i podržavaju, nije dovoljno vrijedno. No stvarnost je neumoljiva: dvorane se ne pune odlukama komisija, nego povjerenjem publike.

I možda je upravo to razlog zašto Thompsona nisu “slomili”. Jer iza njega ne stoje strukture, nego ljudi. A dok je tako, nikakva ignoriranja, prešućivanja ni zatvoreni krugovi neće promijeniti ono što je već jasno, publika je već rekla svoje.