Danas su članovi Hrvatskog časničkog zbora Dubrovačko-neretvanske županije prisustvovali polaganju vijenaca i paljenju svijeća na spomen-obilježju u Pobrežju, u organizaciji Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije. U dostojanstvenom ozračju, obilježena je 34. godišnjica pogibije Josipa Zvone, najmlađeg dubrovačkog branitelja koji je život položio na prvoj crti obrane grada.

Uz članove Hrvatskog časničkog zbora, vijence su položili i članovi obitelji poginulog heroja, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata te predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije i Grada Dubrovnika. Njihova prisutnost još jednom svjedoči da sjećanje na Josipa, ali i sve koji su dali svoj život za slobodu Hrvatske, ne blijedi.

Josip Zvono rođen je 13. studenoga 1974. u Dubrovniku, a u Domovinski rat uključio se 1. listopada 1991. godine, još ni navršivši sedamnaestu. Kako svjedoče članovi njegove obitelji, ništa ga nije moglo zaustaviti. „Htio je ići braniti grad i državu – i o tome nije bilo rasprave“, prisjećaju se s ponosom i tugom.

Plavokosi dječak, kako su ga suborci od milja zvali, stao je rame uz rame s odraslim muškarcima, svjestan opasnosti, ali vođen ljubavlju prema rodnom gradu. Poginuo je braneći Dubrovnik, ostavivši neizbrisiv trag u srcima svojih sugrađana.

Josip Zvono pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo, a posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Danas, tri desetljeća nakon njegove pogibije, njegovo ime ostaje simbol hrabrosti, domoljublja i žrtve mladosti za ideale slobode.
Sjećanje na Josipa Zvonu nije samo sjećanje na jednog mladića — to je sjećanje na generaciju koja je pokazala da ljubav prema domovini nema godine.