Svaki civiliziran čovjek, pogotovo kršćanin, ne smije biti protiv obilježavnja bilo čijeg posljednjeg počivališta. Ljudi, kakvi god bili, ipak nisu psi. Međutim, ne zaslužuju svi pokojnici spomenike. Naime, svake godine početkom kolovoza iz Srbije u Hrvatsku dolazi velik broj autobusa s ljudima čiji su članovi obitelji poginuli kao srpski vojnici tijekom Oluje. Održavaju se čak i komemoracije, a neki od njih idu tako daleko da najavljuju čak i podizanje spomen obilježja tim agresorskim vojnicima

Kako se približava 21. obljetnica herojske vojno-redarstvene akcije Oluja, koja je hrvatskim generacijama donijela mir i slobodu, i koju će Hrvati i ove godine dostojno obilježiti tako što će se prisjetiti svih hrvatskih žrtava palih u toj operaciji, istodobno i na onoj drugoj strani, srpskoj strani, strani protiv koje smo se u ratu borili, prisjetit će se svojih žrtava među vojnicima. Naime, svake godine početkom kolovoza iz Srbije u Hrvatsku dolazi velik broj autobusa s ljudima čiji su članovi obitelji poginuli kao vojnici tijekom Oluje. Održavaju se čak i komemoracije, a neki od njih idu tako daleko da najavljuju čak i podizanje spomen obilježja agresorskim vojnicima.     

U svakom slučaju, ovakve komemoracije u Hrvatskoj izazivaju brojne kontroverze i negodovanja. Javnost je s pravom uznemirena zbog ovakvih najava. Ipak, nitko Srbima ne smije braniti pravo da obilježe grobove svojih vojnika. Naime, svaki pokojnik ima pravo na obilježen grob. I svaki poginuli vojnik, ma kojoj vojsci pripadao, a mogao je biti pripadnik i najpokvarenije i najzloglasnije vojske u povijesti, ima pravo na obilježeno posljednje počivalište.

Pravo na grob ima i njemački vojnik koji je poginuo pod Staljingradom pa i onaj njemački pilot koji je 1939. izbacio bombu na zgradu u Varšavi ubivši tako desetero poljske djece. Pravo na grob ima i američki vojnik koji je kosti ostavio na Tarawi kao i onaj pilot koji je bacio atomsku bombu na Hiroshimu.

I ruski vojnik koji je u travnju 1945. stradao od metka njemačkog snajperista u predgrađu Berlina ima pravo na humku. Pravo na grobove naravno imaju i ustaški i domobranski vojnici koji su poginuli u povlačenju prema Bleiburgu pa i onaj ustaša koji je čuvao logor u Jasenovcu.

Pravo na grob ima i nedićevac koji je u drugom velikom ratu ustrijelio srpskog komunista kao psa na ulicama Beograda. Pravo na dostojan grob ima i nabrijana mlada partizanka iz Žitnića koja je sudjelovala u brutalnim smaknućima ustaša i domobrana.

Pravo na obilježen grob ima i američki vojnik koji je poginuo u invaziji na Irak kao i član Al-Qaede koji se s Boeingom zabio u Svjetski trgovački centar u rujnu 2001. godine.

Pravo na grobove imaju i bombaši samoubojice kao i teroristi koji su u Parizu smaknuli pola redakcije "Charlie Hebdoa". Svi imaju pravo na obilježen grob. Pa i serijske ubojice, bratoubojice, čedoubojice i asasinatori.

Zato pravo na obilježen grob ima i četnik koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku.

Ali četnik iz ove priče nema pravo na spomen obilježje ili spomenik! Spomenici su simboli ljudskoj dobroti, požrtvovnosti, nevinom stradanju, hrabrosti, najviše herojstvu. Stvarati Veliku Srbiju nije bila ni herojstvo, ni hrabrost, a ponajmanje čin dobrote.

I zato civiliziran čovjek, pogotovo kršćanin, neće biti protiv obilježavnja bilo čijeg posljednjeg počivališta. Ljudi, kakvi god bili, ipak nisu psi. Međutim, ne zaslužuju svi pokojnici spomenike.