Mogu li Radić, Broz i Tuđman u istu rečenicu?
I.K.
Dokle god dvojica čelnika najvećih hrvatskih stranaka još nisu na čistu tko je bio Tito (ili se o njemu diplomatski izražavaju), a čiji je (zlo)duh još uvijek duboko prisutan u hrvatskom društvu, posve su deplasirani razgovori o PDV-u, BDP-u ili porodiljnim naknadama
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik i predsjednik političke stranke koju je nazvao po sebi, nešto što si ni pokojni sjevernokorejski diktator Kim Il-sung ne bi nikada dozvolio, pompozno je na nedavnoj tiskovnoj konferenciji "objavio" kako je Drugi svjetski rat završio. Nije pritom zaboravio istaknuti kako su dvije najveće historijske ličnosti Hrvatske - Franjo Tuđman i Josip Broz Tito.
I čelnik SDP-a Zoran Milanović tijekom televizijske debate s Andrejom Plenkovićem, predsjednikom HDZ-a, poručio je isto, samo što je u tu historijsku osovinu dodao i Stjepana Radića!
"Tuđman i Tito dvije su hrvatske vertikale. I Radić", izjavio je Milanović.
Može li itko tko je politički pismen i koliko toliko povijesno obrazovan Tuđmana, Tita i Radića staviti u istu rečenicu?
Stjepan Radić i Franjo Tuđman bili su građanski političari sa svim svojim manama i vrlinama, ljudi koji su zagovarali demokratske građanske vrijednosti i ono najvažnije - hrvatsku državotvornu ideju. I jedan i drugi politički su djelovali u bremenitim političkim i društvenim uvjetima, ali su svoju političku borbu uvijek vodili ljudski i civilizirano.
Nasuprot njima, Tito je do dolaska na vlast 1945. na prostoru bivše Jugoslavije bio klasični terorist, eksponent stranog centra moći, Moskve, koji se ni unutar vlastite partije nije ponašao ljudski i civilizirano, nego vrlo okrutno i denuncijantski što je na svojoj koži, nažalost, osjetio Milan Gorkić, Titov prethodnik na mjestu generalnog sekretara KPJ koji je likvidiran u Staljinovim čistkama 1937. godine. Dobar dio povjesničara slaže se kako je Gorkić svoj metak imao "zahvaliti" upravo Brozu koji je uvijek bio strahovito ambiciozan, uporan i koji nikada nije volio političku konkurenciju. U tim čistkama stradalo je više stotina predratnih jugoslavenskih komunista od kojih su mnogi bili neusporedivo poštovaniji i ugledniji među članovima partije od Broza. Znakovito je kako je Broz nakon rata o svemu rado volio razgovarati, najviše o svom psu Rexu, tom mitskom biću kojemu partizanska revolucija ima zahvaliti što je vrhovni komandant preživio Sutjesku, ali o predratnim zbivanjima u KPJ nikad nije pričao…
Priča o Brozu nakon Drugog svjetskog rata manje-više je dobro poznata. Da bi učvrstio svoju vlast, u svega nekoliko mjeseci nakon rata izdao je naredbu za likvidaciju svih onih koji bi mu mogli predstavljati bilo kakvu opasnost ili političku konkurenciju. Tada se na prostoru Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije dogodio strahovit genocid u kojem je pogubljeno, prema pisanju britanskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, oko 300.000 ljudi. To je jedna cijela bezgrobna vojska ljudi nad čijim kostima mi danas živimo i šećemo pse…
Logori, zatvori, tajna policija, atentati, milicija, pendrek, dosjei stotina tisuća građana - to su bile poluge vlasti Josipa Broza Tita u 35 godina svoje vladavine.
Broz se, nije tajna, volio prikazivati kao čovjek iz naroda i zaštitnik radničke klase, ali živio je kao kralj. Tvorničkim radnicima išle su sitne nadnice i karcinom na plućima od azbesta, a njemu sav luksuz ovog svijeta. "Umro je komunist koji je živio kao kralj", objavio je New York Times u svibnju 1980. neposredno nakon tiraninove smrti. I time su američki urednici rekli sve.
A što imamo danas? Imamo predsjednika jedne velike stranke, koji pretendira opet doći na vlast, i koji takvog čovjeka smatra vertikalom hrvatske povijesti. I stavlja ga u istu povijesnu sobu s Radićem i Tuđmanom.
Imamo i predsjednika druge velike stranke, Andreja Plenkovića, koji za Tita kaže da je bio "doživotni čelnik totalitarnog sustava", a oko pitanja njegovog trga u Zagrebu poručuje da bi nadležne zagrebačke vlasti, citiramo ga, "mogle naći puno primjereniji naziv". Govorimo o jednom od najljepših zagrebačkih trgova koji još nosi ime po komunističkom zločincu i tiraninu. Kakva diplomatska izjava i kakvo pomno biranje riječi kad je u pitanju Plenković.
Dokle god dvojica čelnika najvećih hrvatskih stranaka još nisu na čistu tko je bio Tito (ili se o njemu diplomatski izražavaju), čiji je (zlo)duh još uvijek duboko prisutan u hrvatskom društvu, posve su deplasirani razgovori o PDV-u, BDP-u ili porodiljnim naknadama.
S takvim političarima Hrvatska zapravo nema budućnost. Jer da bi se mogla otvoriti nova stranica, treba prvo pošteno zatvoriti jednu knjigu strave i užasa čiji se protagonisti i dalje jezivo cerekaju Hrvatskoj 21. stoljeća.
To nije pitanje "vraćanja na ustaše i partizane", kako se plitko objašnjava u nekim krugovima. To je esencijalno pitanje. To je pitanje mentalnog zdravlja društva. To je pitanje svega.
>>Kako su se Bilice upregnule u oživljavanje mita o 'slavnoj' bitki na Sutjesci
>>Priče iz Drugog svjetskog rata: Kako je šef Ustaške mladeži postao ''srpska majka''