Deset je tužnih godina prošlo od kornatske tragedije. Tuga i bol nisu ništa manje. U tihoj povorci u čast stradaloj dvanaestorici vatrogasaca iz DVD-a Vodice i Tisno te JVP Šibenik koji su 30. kolovoza 2007. godine smrtno stradali gaseći požar na Velikom Kornatu i ove je godine sudjelovalo preko tisuću tužnih lica.

I ove su se godine, mnoštvu Vodičana, pridružile tisuće vatrogasaca iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije te cijele Hrvatske kao i svi sudionici biciklističkog maratona, pišu Infovodice.
Zapaljene su svijeće i položeni vijenci na rivi, kod kamenih 'Stepenica do raja', spomenika vatrogascima u parku te kod grobova stradalih vodičkih vatrogasaca, a Vodička glazba i klapa Bunari glazbeno su uveličali ovaj veliki događaj prožet silnim emocijama.

Danas smo se prisjetili i dugogodišnjeg tajnika vodičkog DVD-a koji se nije mogao nositi s golemom tugom što ju je uzorkovala ova tragedija.

I ove su se godine, mnoštvu Vodičana, pridružile tisuće vatrogasaca iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije te cijele Hrvatske kao i svi sudionici biciklističkog maratona.

Zapaljene su svijeće i položeni vijenci na rivi, kod kamenih 'Stepenica do raja', spomenika vatrogascima u parku te kod grobova stradalih vodičkih vatrogasaca, a Vodička glazba i klapa Bunari glazbeno su uveličali ovaj veliki događaj prožet silnim emocijama.

Danas smo se prisjetili i dugogodišnjeg tajnika vodičkog DVD-a koji se nije mogao nositi s golemom tugom što ju je uzorkovala ova tragedija.

Mario Jozić iz JVP Vodice, ondašnjeg DVD-a te koji se također uputio na Kornat tog kobnog dana, pročitao je pismo svojoj braći i prijateljima: Gabrijelu Skočiću, Hrvoju Strikomanu, Karlu Ševerdiji i Anti Juričevu, ali i svim ostalim stradalim vatrogascima.

"Prije deset godina ste napustili svoje domove, svoje familije i prijatelje, odlazeći raditi ono što je bio vaš životni poziv. Ne vaš posao ili obaveza, nego baš ono što je bila vaša najveća strast. Prije deset godina ste žurno napustili svoje stacionare, a mi smo vas ispratili bez puno riči, uz pokoji osmjeh, zafrkanciju i ono neizbježno – čuvajte se!

U deset godina se toliko toga desilo, rađaju se prave ljubavi pa se pretoče u familiju, rađaju se dica, dica odrastaju, ljudi se mijenjaju, stare. Tko je onda mogao zamisliti da ništa od toga neće dopasti vas? Vi ste ostali zarobljeni u najlipšem vrimenu vašeg života, grubo otrgnuti iz našeg zagrljaja, a zajednička budućnost koju smo sanjali je tako lako nestala.

Ne volimo kad vas netko spominje kao uspomenu, zaboli nas puno, jer za nas nikada, ali baš nikada, nećete biti uspomena. Uspomene blijede, a vi ste tako prisutni i živi. I dan danas vas čekamo u đardinu, na parapetu, u našemu selu. Pogledom tražimo vaša lica i evociramo naše snove. Bar nam to nitko ne može oduzeti.

Kojom riči vas opisati onima koji vas nisu poznavali, sve su tako bijedne u usporedbi s onim što vi jeste, s onim što nam vi značite. Nema te riči koju bi mogli upotrijebiti, a da vam bar malo izrazimo zahvalnost za ono što ste nam dali, a dali ste nam sve što ste mogli.

Sa ovoga mista, najdraži naši, mi vam dajemo obećanje da nikada nećemo prestati tražiti istinu ma koliko ona bolna bila. Nikada nećemo prestati tražiti odgovore na pitanja koja su se u ovih deset godina nezaustavljivo nizala. Ne dugujemo to samo vama, to dugujemo majkama koje su vas noću ljubile prid san, očevima po kojima ste se pritvorili u tako divne ljude. I na kraju, to dugujemo sebi.
Do našeg idućeg susreta, nek' vam san bude lak!"

Fotogaleriju s mimohoda sjećanja u Vodicama pogledajte na ovome LINKU.