Nevjerojatna razina licemjerja dolazi iz redova stranke Možemo! i njihova zagrebačkog gradonačelnika. Dok se njihovi aktivisti i „branitelji slobode izražavanja“ zgražaju nad svakom pomisli da bi se zabranio neki performans u kojem se, bez trunke srama, stariji izvođači skidaju do gola pred publikom, istovremeno zagovaraju zabranu nastupa Marka Perkovića Thompsona u gradskim prostorima, ako pjeva Bojnu Čavoglave u izvornom obliku.

Isti oni koji se busaju u prsa slobodom umjetnosti, sada bi određivali što se smije, a što ne smije pjevati. Kad se netko u ime „performansa“ razodijeva, to je, po njima, umjetnost. Kad tisuće ljudi pjevaju pjesmu koja je simbol Domovinskog rata, to je, govor mržnje. Takav mentalni sklop najbolje pokazuje pravo lice „progresivne“ politike Možemo!: selektivnu slobodu, samo za one koji misle kao oni.

Branitelji bliski toj stranci, koji se danas pozivaju na slobodu izražavanja, time vrijeđaju svoje suborce i sve one koji su s tom pjesmom kretali na bojište. Ispada da je sloboda dopuštena samo ako odgovara ideološkom ukusu aktualne vlasti, dok se domoljublje proglašava problematičnim, a hrvatski simboli nepoželjnima.

Zagrebačka vlast, koja novcem građana podupire razne „umjetničke“ projekte sumnjive estetske i moralne vrijednosti, sada bi branila glazbenika čije pjesme okupljaju stotine tisuća ljudi, dok u u isto vrijeme potiče i financira svoje stare prdonje koji se skidaju do gola i publici pokazuju (onu stvar). Licemjerje na kvadrat i otvoreno ruganje hrvatskoj državi i hrvatskim braniteljima.

Ako Možemo! doista vjeruje u slobodu izražavanja, onda bi je trebali braniti i kad se izražava netko tko im nije politički blizak. U suprotnom, njihova „sloboda“ nije ništa drugo nego cenzura pod zeleno-ljubičastom zastavom.