Televizija srpsko-hrvatskoga bratstva i jedinstva, N1, tijekom kninske svečanosti praktički ništa i nije radila, nego slala "agente" da traže ljude u crnim majicama i osluškuju hoće li tko uzviknuti "Za dom spremni". To je, nažalost, hrvatsko novinarstvo 21. stoljeća. Light verzija onoga što su radili sitni ucijenjeni udbaški drukeri tijekom Jugoslavije

Nekada u vrijeme Jugoslavije kad bi neki Hrvati imali kakvo veselje uvijek bi se tu našao kakav sitni doušnik jugoslavenske tajne službe koji je imao zadatak pomno gledati i osluškivati pjevaju li se na zabavi kakve politički nepoćudne pjesme. Notes i olovka bili su vječito u njihovim džepovima jer trebalo je temeljito izvijestiti svoje šefove. Danas nemamo tajne policijske agente na proslavama, ali imamo zato medije i njihove kamere. I notese dakako.

Tragikomično je koliko su znoja prolili hrvatski novinari, a neki pripadaju ozbiljnim redakcijama, kako bi u gomili svijeta na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu pronašli "ustaše", "ustašoide" i "filofašiste". Obući crnu majicu danas je u Hrvatskoj izuzetno opasno, posebno na javnim okupljanjima, jer riskirate da vas nosač mikrofona odmah markira kao mračnog filofašista.

Istodobno, nosač mikrofona ili diktafona ljude ocjenjuje prema izjavama koje zapravo nije osobno čuo. Tako jedan ozbiljan hrvatski dnevnik u svom izvještaju citira izjavu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o ponašanju pripadnika HOS-a na kninskoj proslavi, a koju novinar, po svom vlastitom priznanju, osobno nije čuo, nego tek u gomili svijeta - načuo. "Čulo ga se...", to je konstrukcija ozbiljne hrvatske novine kad je u pitanju izjava jednog ministra. Kakav žurnalizam...

U isto vrijeme, televizija srpsko-hrvatskoga bratstva i jedinstva, N1, tijekom kninske svečanosti praktički ništa i nije radila, nego slala "agente" da traže ljude u crnim majicama i osluškuju hoće li tko uzviknuti "Za dom spremni". To je, nažalost, hrvatsko novinarstvo 21. stoljeća. Light verzija onoga što su radili sitni ucijenjeni udbaški drukeri tijekom Jugoslavije.

Kad bi urednicima tih malih novinara postavili pitanje, ali i svima onima koji danas ratuju protiv spomenutog pozdrava ili pjesme "Bojna Čavoglave", zašto na taj pozdrav ili na tu pjesmu nisu reagirali 1991. godine, vjerojatno bi samo slegnuli ramenima i ne bi imali što reći.

A stvar je vrlo jednostavna. Te ratne godine, u jeku najteže srpske agresije na Hrvatsku, sve im je moglo proći i sve je bilo dobrodošlo ako je to značilo sačuvati vlastitu stražnjicu. Začudili biste se koliko je današnjih novinara, "europskih", "građanskih" i "mirotvornih", tih ratnih godina bilo na riječima žestokim borcima za hrvatsku stvar. Bili su veći katolici i od samog pape, bili su deklarativno veći borci i od onih najboljih fajtera u rovovima. Začudili biste koliko im da tada nije smetao ni HOS ni pozdrav "Za dom spremni" ni izrazi poput "srbo-četnička agresije". Sve im je bilo dobro ako je to značilo sačuvati stražnjicu i izbjeći novačenje. Uglavnom rat su proveli u redakcijama.  

U međuvremenu su se pokondirili, postali fina gospoda i sad im je cijela ta priča postala odiozna, odbojna, nešto što bi u zagrebačkom slengu rekli "fuj" jer oni su sada dio hoch Europe. A po redakcijama su hodali u maskirnim džemperima i pjevali "Bojnu Čavoglave" ili Đuku Čaića.

Svatko onaj tko 1991. nije imao primjedbe na HOS ili pozdrav "Za dom spremni" ili pjesmu "Bojna Čavoglave" trebao bi zavijek šutjeti.  Ako ima imalo karaktera.

>>Što je hrvatskoj politici bilo na pameti kad je pokušala privesti Thompsona zbog pjesme stare 25 godina?

>>Sve organizacije koje blate 'Oluju' treba zakonom zabraniti