Europarlamentarac iz redova platforme Možemo, Gordan Bosanac, ponovno je izazvao polemike svojim izjavama, ovoga puta optužujući institucije Europske unije zbog — kako kaže — šutnje na „ustaške i nacističke slogane“. „Ne šljivi me nitko dva posto“, požalio se Bosanac, jer njegov moralni apel nije naišao na očekivani odjek u Bruxellesu.

Ono što Bosanac uporno propušta prepoznati, jest kontekst. Iako u svojim istupima često ističe kako je Europska unija nastala na temeljima antifašizma, koristi taj okvir da bi demonizirao simbole koji za mnoge u Hrvatskoj predstavljaju obranu i otpor tijekom Domovinskog rata. Simboli koje on naziva „fašističkima“, za brojne građane imaju duboko drugačije značenje, jer su hrvatski sinovi poginuli pod tim simbolima u Domovinskom ratu.

U svom govoru, Bosanac izjednačava povike s koncerta s rastućim fašizmom, ne propuštajući ni priliku da prozove premijera i predsjednika Sabora zbog prisustva na istome događaju. Iako priznaje da ne misli da su svi posjetitelji koncerta ustaše, paradoksalno, u istom dahu govori o „revitalizaciji ustaštva“ i o tome kako je „Za dom spremni“ poklič koji se širi poput virusa po Hrvatskoj.

Bosančev pogled na Hrvatsku — zemlju koja je 1991. bila žrtva agresije, a ne širitelj totalitarnih ideologija — čini se gotovo posprdnim prema onima koji su položili živote za njezinu slobodu. Njegovo selektivno čitanje povijesti i ignoriranje razlika između povijesnih slojeva u kojima su se određeni simboli koristili nije samo intelektualno nepošteno, već i politički štetno.

Dok se diljem Europe bujaju razne ekstremističke ideologije, od radikalne ljevice do desnice, Bosanac se fokusira gotovo isključivo na Hrvatsku, kao da je upravo ona epicentar fašizma u EU i kao da je nastao na nasljeđu Domovinskog rata. Takva retorika ne pridonosi borbi protiv stvarnog ekstremizma, nego izaziva još dublje podjele u društvu i jača političku polarizaciju.

U konačnici, Gordan Bosanac ne govori u ime većine hrvatskih građana, nego u ime ideološke manjine koja smatra da je domoljublje automatski sumnjivo, a nacionalni simboli nešto što treba s prezirom gledati. Problem nije u tome što Bosanac upozorava na zloupotrebu povijesti — problem je što povijest koristi kao sredstvo za dnevnopolitičke obračune, zaboravljajući da su mu upravo oni koji su nosili takve simbole u Domovinskom ratu omogućili lagodan život u Bruxellesu.