Kad se u Hrvatskoj ponovno povede rasprava o slobodi izražavanja, na scenu po pravilu stupi ista matrica: ekstremna ljevica, pod krinkom “demokratskih vrijednosti”, pokušava određivati tko smije govoriti, pjevati i nastupati, a tko ne. Najnoviji primjer tog obrasca je poruka upućena Marku Perkoviću Thompsonu: ako se želiš baviti politikom, idi u politiku. Nevjerojatno. Još je nevjerojatnije što tu poruku izgovara gradska vlast koja se voli predstavljati kao tolerantna i otvorena, dok istovremeno zabranjuje korištenje gradske arene za koncert, isključivo zbog ideoloških razloga.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević time nije samo donio administrativnu odluku. Poslao je političku poruku. Poruku da u Zagrebu ima mjesta za jedne, a za druge, nema. I da se prava, umjesto da budu univerzalna, moraju “zaraditi” političkom podobnošću. Ako želiš ostvariti svoja prava, poručuje se, idi u politiku. To je logika koja više podsjeća na jednoumlje nego na demokraciju.

Posebno je indikativno kako se iza te odluke odmah postrojila čitava bulumenta ljevičarskih političkih i medijskih glasova, spremnih opravdati zabranu kao “normalnu”, “civilizacijsku” ili “nužnu”. Nitko, naravno, ne postavlja jednostavno pitanje: ako je Thompson glazbenik, zašto mu se uskraćuje pravo da nastupa? Ako je problem politika u glazbi, zašto se ista mjerila ne primjenjuju prema svima? Ili je problem isključivo u svjetonazoru?

Jer ako ćemo dosljedno primijeniti njihovu logiku, Thompson bi s punim pravom mogao uzvratiti: ako želite biti glazbeni kritičari, ostavite se politike i postanite glazbenici. No to, naravno, ne vrijedi za “naše”. Vrijedi samo za one koji se ne uklapaju u dopušteni ideološki okvir.

Najveća ironija cijele priče jest stalno zaklinjanje u demokraciju i navodno napuštanje komunističke ideologije. A što vidimo u praksi? Zabrane, etiketiranja, isključivanja. Koncerti se ne zabranjuju zbog sigurnosti ili zakona, nego zbog svjetonazora. To nije demokracija. To je ideološka cenzura.

Još je poraznije što su pojedini novinari, umjesto profesionalne distance, posegnuli za osobnim porukama i otvorenom netrpeljivošću prema Thompsonu. Novinarstvo koje se pretvara u pamflet, a kritika u osobni obračun, ne služi javnosti, služi ideologiji. I time samo dodatno razotkriva koliko je tanak sloj “tolerancije” ispod kojeg vrije stara, dobro poznata isključivost.

U demokratskom društvu koncert se ne zabranjuje zato što se nekome ne sviđa izvođač ili pjesma. Sloboda nije selektivna. Ili vrijedi za sve ili ne vrijedi ni za koga. A kad vlast počne birati tko smije na pozornicu, a tko mora šutjeti, onda problem više nije Thompson. Problem je demokracija koja se pretvara u svoju suprotnost.