Činovi, riječi i država: kronologija selektivnog zgražanja
Dok se hrvatska politička scena neumorno bavi lovom na povijesne asocijacije, jedna je pojava ostala gotovo komično neproblematična: svakodnevni rječnik Hrvatske vojske. Naime, činovi poput pukovnika, bojnika, satnika, natporučnika, poručnika, zastavnika i čak pomalo zaboravljenog časničkog namjesnika neometano paradiraju službenim dokumentima moderne, demokratske Republike Hrvatske. I sve to, gle čuda, s istim imenima kakva su se koristila i u doba NDH.
Naravno, ovo nije članak koji tvrdi da se povijest može izbrisati gumicom, niti da bi se činovi trebali preimenovati u „koordinatora bojne operativne skupine razine B“. Ovo je tek skromna satirična bilješka o tome kako je selektivna osjetljivost postala nacionalni sport.
Jer dok se u Zagrebu zabranjuju koncerti Marka Perkovića Thompsona zbog stihova koji su, pazite sad, korišteni i u Domovinskom ratu (a prije toga i u NDH), činovi iz istog tog razdoblja uredno prolaze bez zvižduka. Valjda zato što je teže vikati „fašizam!“ na riječ poručnik nego na refren koji su pokušali izrezati u televizijskom prilogu ali su ih spriječila autorska prava.
Postavlja se, dakle, logično pitanje: kada će jugo-ljevica u Hrvatskoj početi problematizirati i same činove? Hoćemo li doživjeti inicijativu da se satnik preimenuje u časnika za taktičku inkluziju, a bojnik u voditelja srednje razine? Ili će se ipak zaključiti da je povijest slojevita stvar, pa da riječi ne nose same po sebi ideologiju?
Ako već idemo do kraja, zašto stati na vojsci? Kada će se zatražiti novo ime države, s obzirom na to da se i tada zvala, Hrvatska? Možda „Geopolitička Jedinica Sjeverozapadnog Balkana, radnog naziva HR“? Jer, znate, ime je sumnjivo, ima povijest.
Posebno je zanimljivo da se, kad se pogleda kroz medijski kaleidoskop, zahtjevi domaće ljevice često neodoljivo podudaraju s izjavama srpskih ekstremnih političara: od zabrana simbola, preko reinterpretacija Domovinskog rata, pa sve do vječnog „problematičnog“ hrvatskog identiteta. Razlika je tek u tonu, jedni to govore glasno i otvoreno, drugi još glasnije i to „u ime antifašizma“ koji je stvorio neku drugu državu, a ne Hrvatsku. Ta druga država nas je napala, protjerala, razorila, poubijala i otela nam naša dobra, a zvala se Jugoslavija koja je nastala na tzv. antifašizmu. Dakle, naša suvremena Hrvatska nije nastala kako ljevičari tvrde na antifašizmu već je nastala na krvi onih čije simbole ljevica danas želi zabraniti, naravno, uz glasno odobravanje i potporu srpskog sveta.
Na kraju, možda je problem jednostavniji nego što se čini. Možda nije riječ o NDH, ni o činovima, ni o stihovima. Možda je riječ o tome da se povijest koristi kao alat, a ne kao učitelj. A alati se, znamo, biraju selektivno, ovisno o tome što danas treba zakucati.
U međuvremenu, pukovnici ostaju pukovnici, pokojnici su i tako dali svoje živote za Hrvatsku, koncerti se u Zagrebu zabranjuju, a rasprave se vrte u krug. Povijest, čini se, nije problem. Problem je tko je drži u rukama i s kojim ciljem.
