Login to your account

Username *
Password *
Remember Me
 
Zbog prosvjeda znamo da će proslava u Srbu biti i iduće godine! Foto: www.flickr.com/Tomislav Mavrović

Zbog prosvjeda znamo da će proslava u Srbu biti i iduće godine!

Autor:  Srp 28, 2016

Ono što se zbivalo u Srbu na godišnjicu pokolja nevinih hodočasnika koji su se vraćali iz Knina s proslave blagdana Svete Ane vlakom tadašnje uskotračne, kako su je zvali, Šipadove pruge, neprihvatljivo je svakom civiliziranom čovjeku i svakom uljuđenom i civiliziranom društvu. Ne mislim pri tome samo na one koji su se tamo nazivali antifašistima, nego sasvim jednako i na one koji su ih došli omesti u njihovoj proslavi

Klanjati se počiniteljima masovnih likvidacija, na mjestu ubojstva i mučenja žena i djece kojima je tog tragičnog dana jedini zapovjednik bio njihov svećenik, može samo čovjek bez savjesti i samo u zemlji koja još nije prihvatila istinske civilizacijske vrijednosti suvremenog demokratskog svijeta, među koje svakako spada i jasna osuda svakog totalitarnog režima i svakog zločina počinjenog u ime ideologije. U Republici Hrvatskoj smo još jednom bili svjedoci obilježavanja navodnog Dana antifašističkog ustanka, blagdana koji se u bivšoj Jugoslaviji slavio kao spomen na navodni antifašistički ustanak naroda Hrvatske i BiH. Jedino što danas, nakon pada komunizma, pouzdano znamo jest to da je na tom mjestu stradalo više stotina nevinih žena i djece koji su se vraćali s hodočašća u Kninu. Zašto ti navodni ustanici nisu ustali protiv ustaške ili njemačke vojske, nego protiv svećenika i hodočasnika naoružanih samo krunicama i pokojim molitvenikom, historiografi koji brane taj dan kao dan ustanka nisu nikad ni pokušali odgovoriti. Jedino što su radili po tom pitanju bilo je potpuno skrivanje činjenice da su tamo stradali goloruki hodočasnici. Ako pažljivo čitamo ono što su nam zapisali ti historiografi koji su pisali povijest u bivšoj Jugoslaviji, onda možemo pročitati samo to da su tamo stradale ustaše.

Tek nakon pada komunizma povjesničari su uz pomoć Crkve počeli rasvjetljavati istinu vezanu za taj događaj, pa smo konačno saznali da nije bilo riječi o nikakvom antifašističkom ustanku, nego o razbojničkom pokolju nevinih ljudi. Danas znamo i to da u to vrijeme na tom području nije bilo ni partizanskih ni antifašističkih postrojba. Jedini antifašisti koji su u to vrijeme organizirano djelovali na tlu Hrvatske bili su oni koji su u svoju borbu krenuli iz šume Brezovica kod Siska, a među kojima je bio i zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata, general Janko Bobetko s većim dijelom svoje obitelji. 

Proslava antifašističkog ustanka u Srbu nije opasna samo zbog suvremenih političkih podjela u hrvatskom društvu. Ona može imati i dalekosežne političke posljedice na odnos Hrvatske prema stvarnom antifašizmu kojeg će svaki normalni i civilizirani čovjek duboko poštovati. Naime, u svojim neprekidnim nastojanjima lažiranja povijesne istine i prilagođavanja povijesti dnevnopolitičkim potrebama, Srbija je napravila korak koji je u svijetu licemjerno prešućen. Službenom rehabilitacijom ratnog zločinca i četničkog zapovjednika Draže Mihailovića, rehabilitiran je cijeli četnički pokret koji je praktično izjednačen s partizanskim. Svijet je to prešutio jer i danas se po britanskom dvoru kao ugledni gosti šeću članovi dinastije Karađorđević od kojih je Mihailović primao naredbe. Kakve posljedice to može imati za nas u Hrvatskoj i kakve veze to uopće ima sa zbivanjima u Srbu?

Četnički odred koji je počinio pokolj nad nevinim civilima u Srbu kasnijih godina Drugog svjetskog rata pridružio se partizanima. Povijesna istraživanja kažu da se to najčešće događalo kad su četnici shvaćali da će biti vojno poraženi ili kroz pregovore s partizanima koji su htjeli na jednoj strani smanjiti broj neprijatelja, a na drugoj imati što veći broj ljudi pod oružjem u vlastitoj vojsci. Nakon što je taj datum, odnosno taj zločin u kojem su stradali isključivo hrvatski civili, proglašen danom antifašističkog ustanka znamo da su četnici masovno prevođeni u partizane i s drugom idejom a ona je bila vezana uz krivotvorenje povijesti. Još dok je trajao Drugi svjetski rat, politički ideolozi partizanskog pokreta nastojali su umanjiti istinu o intenzitetu četničkog pokreta na području BiH i Hrvatske. Razloga je bilo više, ali oni nisu važni za ovu priču. Ono što skrivanje istine o postojanju jakog četničkog pokreta u Hrvatskoj i BiH povezuje s rehabilitacijom četništva u Srbiji jest proglašavanje pokolja u Srbu antifašističkim ustankom.

Ako su četnici iz Srba u nekoj kasnijoj fazi postali partizani, pa čak i antifašisti, zašto onda i Draža Mihailović i njegovi četnici ne bi bili antifašisti? Oni doduše nikad nisu prešli u partizanske jedinice, ali vodili su istu borbu i godinama su imali istog zapovjednika koji je tada bio sklonjen na britanskom dvoru. Na koncu iste oznake su imali u vrijeme kad je počinjen pokolj u Srbu. Dakle, zašto bi četnici iz Srba bili antifašisti, a oni iz Podrinja ne bi to bili?!

Tu povijesnu laž i nepravdu ne bi bilo teško ispraviti da nije onih kojima je ona u interesu. Lako bi se ova država obračunala s onih nekoliko staraca na čelu sa Stipom Mesićem. Neka drže svoje antifašističke govorancije u Brezovici kod Siska, gdje je stvarno počeo antifašistički ustanak, prvi u Europi. Ni s Pupovcem ne bi bilo problema samo ako bi mu država dala dovoljno veliki financijski ustupak. Problem su oni kojima ti lažni antifašisti trebaju da bi promovirali sebe i svoje marginalne i beznačajne stranke. U nemogućnosti da okupe više od deset vlastitih članova, jer ni toliko nemaju, lako zavedu branitelje i istinske domoljube koji se osjećaju povrijeđeni zato što im netko osporava znakovlje pod kojim su ginuli za slobodu Hrvatske.

I kad se jedni i drugi okupe tamo više nitko ne raspravlja o povijesnoj istini, nego o zatvorenim cestama, o kordonima interventne policije, o petokrakama i pozdravima kojima se na njih odgovara, o govorima i pjesmama. A dok jedni i drugi tako galame promovirajući isključivo beznačajne sebe, kosti nevinih žena i djece vrište u zemlji ispod njihovih nogu tražeći pravdu i razgovor o istini.  Proslava u Srbu sve manje postaje proslava antifašizma. Ona je sve više veza s velikosrpskom ideologijom, a najviše provokacija protiv hrvatske samostalnosti i suverenosti. Kako se boriti protiv toga? Smirenim razgovorom, u nekoj znanstvenoj ustanovi, u nekoj službenoj instituciji, a ne na cesti i livadi. Kao što reče predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, u Hrvatskoj se dan antifašizma obilježava 22. lipnja. Da nije bilo prosvjeda protiv proslave, tko bi pričao o okupljanju tih čudnih ljudi u Srbu? Sad znamo da će se Mesić i drugovi okupiti i iduće godine. Dobili su reklamu koju sami sebi nikako nisu mogli stvoriti.